Sent Tomas je ostrvo koje je u komšiluku Sent Martina. Po lepoti može da mu parira po svim osnovima. Ali, po jednom se oni razlikuju. Iako su vrlo blizu, Sent Tomas je totalno druga država, odnosno pripada Americi. To je još jedna od lekcija istorije, kolonijalizma i ljudske gluposti. Obiđete dva mala ostrva i praktično ste bili na dva različita kontinenta i tri države ?! Što se kaže: „samo svemir i ljudska glupost su beskonačni“. Ovo je bio jedan od primera tako nečeg. Sent Tomas je bio moja dolazna tačka, prvi kontakt sa Devičanskim Ostrvima. Po dolasku, na prvi pogled, sam mogao da primetim da je ostrvo prelepo. Sad sam imao šasnu, u toku od šest meseci da ga bolje upoznam i da se uverim da je zaista tako. Neću vas daviti sa poslom. To se podrazumevalo da moramo da odradimo šta treba. Toliko smo već mehanički radili, da je to postala sporedna činjenica dana. „Čim odradimo zadato, idemo da radimo to i to“. Svi smo imali takav ili sličan stav. Tako da smo po navici radili šta moramo. Ovde je doduše izlazak sa broda tekao sporije nego u ostalim lukama. Razlog za to je bila američka imigraciona politika. Kako se gosti ukrcaju na brod, tako ostave svoje pasoše i oni im praktično nigde ne trebaju, bez obzira u koju zemlju mi išli. Sem brodske legitimacije i nekog dokumenta sa fotografijom , tipa lične karte, gosti nisu trebali da nose ništa posebno. Ovde je međutim bila druga priča. Zbog specijalnih odnosa matice Sjedinjenih Država, odnosno njenog kopnenog dela i odnosa ovih ostrva, svi gosti su morali da prolaze ponovnu imigracionu kontrolu. Isto kao kad su se i ukrcavali na brod. Zbog čega je to bilo tako, zaista ne bih mogao da Vam odgovorim. Uglavnom, ovo ostrvo je bilo poseban slučaj čak i za naše goste. Tako da se po samom pristajanju broda, prvo očekivala poseta Američkih državnih organa. Desetak policajaca su nanovo pregledali sve pasoše i zbog toga su gosti morali da ostaju duže na brodu, da bi prošli tu kontrolu. Američki građani su uglavnom prolazili brže od bilo kojih drugih. To se za njih svodilo na legitimisanje, nešto kao što otprilike radi naši policajci kad kontrolišu saobraćaj. Drugi državljani, npr. Kanađani, Meksikanci, Rusi, Britanci ili koji su već tad bili na brodu, su morali duže da se zadržavaju, da prijavljuju ili ne prijavljuju jesu li šta kupovali i tome slično. Uglavnom, zbog svega ovoga, svako naše zaustavljanje ovde je u startu gubilo po dva sata. Koliko god da su policajci brzi, ipak su trebali da legitimišu preko tri hiljade ljudi. Tako da je izlazak uvek počinjao praktično oko deset sati, iako smo mi u luci već u pola osam. Niko nije bio preterano zadovoljan zbog toga, ni gosti ni posada. Ali, to se  jednostavno moralo odraditi. Tako da je posle deset ujutro, nas fotografe čekao pravi stampedo pri izlasku. Morali samo da slikamo kao manijaci. Opet, koliko je to loše toliko je i dobro. Brže smo završavali stvari, pa smo i mi mogli da sledimo goste. Sent Tomas je, kako sam već rekao, vrlo lepo i razvijeno ostrvo. Što se toga tiče, totalno liči na matični deo Amerike. Sve je na najvišem nivou. Prilikom prvog dolaska ovde, zbog izgubljenog vremena i pomenute imigracije, planirao sam samo da izvidim okolinu, kao što uostalom radim na svakom novom mestu. Luka je vrlo lepo uređena, gde može istovremeno da se zaustavi tri do četiri veća broda. Kako je ovo jedno od najpopularnijih ostrva, taj pomenuti „parking“ je obično i pun. Mnogo puta smo pored nas sretali brodove ostalih kompanija, tipa „Princes“, „Dizni“ „MCL“ i mnogih drugih. Samo pristanište je jedan veliki šoping mol, gde može da se kupi sve. Za razliku od bliskih komšija Sent Martina, ovde su cena totalna suprotnost. Čak i u odnosu na kopnenu Ameriku, cene su više i to dobrano. Tako da se baš nismo gurali da ovde kupujemo šta nam treba. Kako je to bio slučaj, svi smo išli van luke, kako bi tamo našli neku zanimaciju. Slučajno ili namerno, jedno od prvih mesta na koje naletite po izlasku iz luke jeste restoran „Hooters“. Nama to ime ništa ne znači, ali to je lanac restorana koji je vrlo popularan i prisutan u celoj Americi. Toj popularnosti je najviše doprinela činjenica da su radnice koje rade unutra vrlo napredne, prsate. Ili jednostavnije rečeno, imaju velike sise. I gle čuda, takvo mesto je postalo popularno. Ko god da je smislio tako nešto, nije bio nimalo lud. Doduše, verovatno nije pripadnik nekih feminističkih grupa za ravnopravnost žena, ali ovo je demokratija. Svako radi ono šta mu se ‘oće. A njemu se ‘oće da ima takve radnice. Kapitalizam i zahtevi tržišta u najvećem smislu te reči. Pošto smo mi sa Balkana, svi iz zemalja mlade demokratije i kapitalizma, naša želja za učenjem se normalno odmah javila. Morali smo da uđemo unutra da vidimo te tekovine zapadne civilizacije. Iako sam kao, znao šta me očekuje unutra, opet sam uspeo da se iznenadim. Kao uglavnom i svaki put kad sam video nešto novo na ovoj hemisferi. Restoran nije bio nimalo drugačiji od gomile ostalih. Čak, liči na sportski bar. Na svim ekranima su se vrtele razne utakmice, sa različitih meridijana sveta, iako je dominirao američki NFL. Iskreno, vrlo pristojno je delovao, iako smo možda očekivali nešto drugačije. Čak i radnice nisu bile toliko napadne kolika je slava tih mesta. Uistinu, sve mlađe i lepe devojke, koje rade u kratkim šorcevima, ali kojima sem toga ne možete da „prišijete“ ništa drugo. Daleko od starleta po priči i ponašanju. Na sve to, malo njih je zaista imalo sve potrebno da bi opravdalo ime restorana „hooters“. U prevodu na naš jezik to bi značilo „velike… vršnjakinje“. Ovde kod njih u većini, ništa nije bilo veliko. Ja sam bio razvijeniji u gornjem delu od njih. Većina tih devojaka je bila ravna kao naša Vojvodina. Tu i tamo neka, ali sa lažnim brusevima, koji kao da su imale vojne čarape u jastučićima. Uglavnom, sem lepušastih devojaka, ništa posebno, ni skandalozno. Čak su i gosti bili totalno šaroliki. Očekujući uglavnom mladu, mušku klijentelu, iskreno sam se iznenadio kad sam video cele porodice ovde. Babe i dede sa unucima i roditeljima na zajedničkom piću ili ručku, šta je već gde bilo. I tako na svakom drugom stolu. Još samo jedna recka na mom spisku iznenađenja. Seli smo da popijemo koje pivo. Na ovakvom mestu, popiti pivo, a ne jesti neka pileća krilca ili nešto slično je nemoguće. Tako da nismo želeli da uvredimo naše domaćine. Pohovana krilca i pivo definitivno idu zajedno, iako to nije naš prvi izbor u Srbiji. Pogled na lepe kelnerice je dodao malo „šmeka“ sveopštem utisku lokala, mora se reći. Uostalom to je nešto totalno normalno. Ako neko tvrdi drugačije taj laže čim zine. Uvek ćete pre sesti negde gde radi neka lepa devojka, nego gde je starac Fočo od stotinu ljeta za šankom. To je uvek bilo i uvek će biti tako. Posle kojeg piva i lepog odmora, rešili smo da nastavimo dalje. Ne volim da mi je samo bar nešto što sam video u luci. Posle nekih sat, dva krenuli smo dalje u potrazi za nečim drugim. Imali smo još dovoljno vremena. Ako ništa drugo, sam obilazak i šetnja će nam pomoći da svarimo pivo i krilca… [Nastavak na linku]