Friport je takođe jedno od ostrva Bahama. Sada sam se malo i privikao na činjenicu da većinski obilazimo Bahame, samo različita ostrva. Friport je imao takvo ime koje asocira na kolonijalna vremena, pa sam mislio da je možda, mesto sa bogatom istorijom. Pri tome je pripadalo Bahamima, pa sam shodno tome očekivao da je i dobro razvijeno. Bonus iz našeg ugla posmatranja je da je imao pristanište, tako da nismo imali tender operacije. Znači da će gosti brzo izaći napolje, pa ćemo i mi imati više vremena kad izađemo, kako bi mogli da obiđemo što više lokalnih znamenitosti.

Međutim…

Međutim, očekivalo me je veliko iznenađenje. Friport je bio priča za sebe. Sve moje pretpostavke o ovom mestu su bile pogrešne, počev od imena. Friport nije bilo značenje koje asocira na kolonijalnu borbu iako je po imenu to prva asocijacija. Na Engleskom, Free Port može da ima značenje kao Slobodna Luka, kako sam ja i pomislio. Na žalost, to može da znači i nešto drugo.

U drugoj verziji prevoda to je Besplatna Luka (Free Port) što je i bila u ovom slučaju za našu kompaniju. U razgovoru sa našim sveznajućim šefom dobio sam tu informaciju. Kompanija ne plaća nikakvu naknadu kada se dokira ovde. I kako je to u velikom poslovnom svetu, to je bila osnova za naš dolazak ovde. Za naš, kao i za brojne druge brodove, jer se većina nalazi u ovom regionu i gotovo svi imaju Friport u svom rasporedu.

Logično razmišljanje i … kontejneri

Sa poslovne tačke gledišta nema se šta zameriti. Vrlo pametno i pronicljivo. Dobro, to je njihova stvar, mi ćemo već naći nešto što bi mogli da radimo u luci, neku našu zanimaciju. To je bila moja druga pretpostavka. Međutim i ona je bila pogrešna. Kad smo se dovoljno približili pristanišnom mestu, usledilo je novo iznenađenje. Od prave luke ni traga ni glasa. Vrlo čudno za turističko ostrvo. Umesto toga, sve oko broda je delovalo pusto dokle god pogled seže?? A u samoj luci, veliki broj ogromnih kontejnera. Ovo uopšte nije bila luka za goste, već kontejnersko pristanište, za utovar i pretovar robe! Da li treba reći da su kontejneri uglavnom bili Kineski? E time se već niko nije iznenadio. Sve ostalo je bilo prosto neverovatno.

Kako sve to?

Ideal koji sam sebi po dolasku, samostalno nametnuo o kompaniji, je lagano počinjao da bledi, isčezava, sa svakom-drugom našom lukom. Od turističkog raja nekih luka, preko divljina Belizea i Hondrasa, do evo kontejnerskog pristaništa Friporta. Sve smo nudili iako sam ja očekivao samo prvu opciju, koja podrazumeva turističke rajeve. Ok, tako je kako je, snaći ćemo se. Bićemo u nekom sportskom baru, sa kojim osvežavajućim pićem i tako ubijati slobodno vreme. Još jedna pogrešna pretpostavka. Kako smo izašli napolje, čak ni čuveni tržni centar koji „napada“ goste i koji je prva opcija u svim lukama, ovde nije postojao. Satovi, barovi, suveniri, dijamanti, majice?? Napolju, bukvalno, nije bilo ničega! Sada sam bio totalno iznenađen. Pa šta će gosti ovde da rade? Da pretovaraju robu?

Sad i autobusi…

Zbog „silnih opcija“ koje je ovo mesto pružalo, napolju je bio organizovan autobuski prevoz, koji će sve goste prevoziti do grada. To je bio lep detalj, pošto je bio besplatan (to je prvo što gosti uvek pitaju) ali je to maksimalno usporavalo izlazak sa broda. Svih više od tri hiljade putnika je trebalo po nekom redosledu da čeka autobuse i tako da ide do pomenute luke, udaljene od našeg pristaništa dobrih pola sata! Koliko god autobusa da su nam dodeli, to je ipak išlo sporo. Normalno, mi smo morali da damo prednost gostima, da čekamo da prođe najveća navala. Imajući sve ovo u vidu, Friport je već počeo da me nervira, a da pošteno nismo ni izašli sa broda.

Kad je većina gostiju bila napolju i mi smo dobili dozvolu za izlazak. Sačekasmo naše vreme i raspored i bili smo na parkingu. U autobusu smo, na putu do plaže, rezorta. Tako nam je bar rečeno. Kako smo krenuli, novo iznenađenje. Vozač je vozio levom stranom, u britanskom stilu. Otkud to kada su do sada svi vozili desnom „pravom“ stranom? To je jedno od pitanja koje je svoj odgovor imalo u istoriji. A direktan odgovor smo dobili od vozača. Ovo ostrvo je bilo deo Britanske imperije dugi niz godina. Tek u novije vreme, pre nekih pedesetak godina je (valjda) deo samih Bahama. Promenilo je državnu pripadnost, ali su te vlasti, da bi pojednostavili život svom stanovništvu, ostavili pravila saobraćaja kakva su bila i ranije. Tako se eto ovde i dalje vozi levom stranom. Sve na ovom mestu je bilo nekako naopačke.

Vožnji nikad kraja

Uz tu novost, nastavili smo dalje. Očekivali smo da ubrzo budemo negde na plaži. Levom ili desnom stranom, nije ni bitno. Ali to „ubrzo“ se opet ispostavilo kao pogrešno. Vožnja je trajala i trajala. Petnaest, dvadeset, trideset minuta a mi i dalje za pogled imamo samo pustaru oko sebe. Tek kad je prošlo više od 40 minuta, stigli smo do nečega. Stigli smo do obale, verovatno totalno sa druge strane ostrva. Ali i to je bilo više nego skromno. Četiri do pet hotela, par kazina, plaža i to je to. Friport je zaista bio jedno veliko razočaranje. Tolika vožnja da bi stigli do ovde? Očekivali smo neki grad, a ovo je bukvalno bila samo plaža sa par hotela.

Moje mišljenje su delili ostali članovi posade, a i većina naših gostiju koje smo sreli na toj plaži, pošto su i svi oni bili ovde. Šta drugo ovde uraditi nego tražiti prvi mogući bar? Bar malo se osloboditi nervoze nekim osveženjem. Ako nam je bilo za neku utehu, gosti su bili mnogo nervozniji od nas. Oni su sve ovo i plaćali. Zaista ne bih voleo da se nađem u koži osoblja koje će raditi na recepciji po našem povratku. Odvojili smo se od turista i otišli svojim nekim putem. Nije da ih je bilo mnogo. Obišli smo „celo“ mesto. Za to nam je trebalo celih desetak do petnaest minuta. Izabrali smo najveću ‘ladovinu koju smo mogli da nađemo.

To je bio bar pored bazena. Istina, on je bio zaista dobar, a zbog nedostatka bilo kakvih drugih opcija, nije nam padalo na pamet da mrdamo odatle. Opisom ovog dolaska, zaista sam Vam preneo gotovo sve zanimljivosti koje se mogu videti u Friportu, a koje se ne plaćaju. To je bilo većinom sve što smo mogli da radimo na ovom mestu. Ili da smo ovde ili da jednostavno ostanemo na brodu, što smo u mnogo slučajeva u toku nekoliko meseci i radili. Ovo mesto bih možda totalno zaboravio da nije bilo jedne stvari koju sam uradio ovde mesecima kasnije, a saznao gotovo sasvim slučajno. Čak i ture na koje su išli gosti u ovoj luci nisu bile ništa posebno. Vožnja biciklom, vožnja kajakom i sve tako neke, iskreno vrlo loše ture. Sem jedne koja se izdvajala. Plivanje sa delfinima….