Po isplovljavanju iz Los Anđelesa smo radili naše standardne zadatke. Prvo veče nema previše slikanja, tako da nismo ostali preterano dugo u galeriji. Završili smo šta je trebalo, tako da je ostao neko vreme za bar. Da se malo opustimo i prokomentarišemo inspekciju i sve ono što smo upravo prošli. U laganoj priči smo „ubili“ još koji sat i bilo je vreme za noćni odmor. Sitaucija se totalno normalizovala, pa smo se tako i ponašali. Negde oko ponoći sam se zaputio u svoju kabinu. To je neko standardno vreme za mene, ukoliko se nešto zanimljivo ne dešava na brodu. A to prvo veče obično nema ničeg specijalnog. Ni žurke, ni velikog broja posade u baru. Prvi dan je većinski svima vrlo težak, pa niko nema preteranu želju da ostaje do sitnih sati u baru. Tim pre što je sledeći dan na moru, em je formalno veče. I tu imamo svi da radimo dobrano. Kako rekoh, otišao sam do kabine, malo se sredio i legao da spavam. Koji minut gledam nešto na kompjuteru, dok me san totalno ne savlada. To je moj standardni ritual. Trebao sam da budem spreman ujutro u osam, tako da sam imao dovoljno vremena lepo da se naspavam. Međutim…

Oko pet ujutro, nešto me je poluprobudilo. Nemam pretežak san i nisam kao medved kad uđe u brlog. Tako da sam osetio neko čudno „truckanje“. Truckanje malo ludo zvuči zbog naše pozicije na vodi, ali je osećaj bio zaista takav. Bio sam i dalje sanjiv, pa sam to truckanje, vibracije, pripisao talasima, koji se neretko čuju, ako je more malo nemirnije. Njihovi udari o strane broda se osećaju na našem nutlom deku. Možda bih ostao na toj konstataciji i nastavio sa spavanjem da me tada nije zbunio moj cimer. „Nešto se čuje“ počeo je da priča i da mi objašnjava. „Normalno da se čuje!! Talasi!! Bež’ na spavanje!!!“  To je bio moj polupospani i poluiznervirani odgovor na njegovu konstataciju i pravljenje buke. Ni prvi ni zadnji put.

Moja zainteresovanost za taj slučaj bi se tu i završila da cimer nije nastavio sa pričom. „Ne, nešto se čuje, nisu to talasi. Idem ja da vidim šta je“. Odlično, pomislio sam u sebi. Idi ti i vidi, ludače!! Šta može da bude u 5 ujutro sem talasa?! Al’ neka izađe, taman ću moći da nastavim da spavam, neće me više nervirati. On se obukao i stvarno izašao napolje. Misleći u sebi koji je on ludak, samo sam se okrenuo i tražio bolju pozu da nastavim da spavam. Kad, za par minuta, taman kad me ponovo uhvatio san, kad sam „zašećerio“ kako se kaže, eto njega opet. Normalno, morao je na glas da me obavesti šta se desilo. „Nešto se čuje, nisu talasi, ali ne znam šta je“. „Odlično“ mislim se u sebi. Kad ne znaš šta je, onda lezi pa spavaj! Ja sigurno nisam znao šta je, ali sam znao da želim da nastavim sa odmorom. Taman smo mi završili našu priču, kad je usledilo totalno iznenađenje. Upalio se razglas. Verovatno je svima mozak momentalno otišao na onu nesreću sa članom posade. Vreme javljanja, na žalost, ne može da znači ništa dobro. A od one nesreće je prošlo svega par nedelja, manje od mesec dana definitivno. Ovaj brod stvarno izgleda ima nešto baksuzno u sebi.

Sa takvim mislima očekivali smo „uključenje“. Kruz direktor je bio na vezi i opet je otvorio priču sa izvinjenjem. A onda je usledilo obaveštenje koje je bilo „umotano u oblande“. Obavestio nas je da je zadnjem delu broda primećen dim!?!?! Da kažem odmah, slične, ali manje situacije su se dešavale i ranije. Da se zapali neki kompjuter, nešto od smeća negde, neko ulje u kuhinji, ali to je uvek bilo lokalizovano i sanirano. Ali, nikad nas nisu o tome obaveštavali preko razglasa. Onda je usledila još jedna „smirujuća“ informacija da „nema razloga za paniku i stres, već da samo žele da nas upute u situaciju“. O daljim promenama situacije ćemo biti blagovremeno obavešteni. Sa tom informacijom je završio javljanje. Ako sam i bio pospan pre toga, ovo me je totalno razbudilo. A na žalost, njegovo saopštenje me nije ni malo umirilo, već naprotiv. Dovoljno dugo sam bio na brodu, da znam da ovo ne valja, da neće dobro da se završi. Kruz direktor se ne javlja u pet ujutru, zbog nekog malog požara, kante npr. Toliko ljubazni i obzirni nisu. Zbog svega toga, sam krenuo da se oblačim. O nastavku spavanja sada nema ni govora. Ko zna kako će ovo da se završi. Bukvalno, kako sam se obukao i navukao patike, usledilo je novo saopštenje.

Realno je prošlo manje od pet minuta od prvog do drugog javljanja. Opet izvinjenje i dopuna malopređašnjih informacija. „Situacija je slična kao što je bila malopre, nema velikih promena, situacija je pod kontrolom, nemate razloga za nervozu“. Ok, taman da pomisliš kako je sve u redu, kad se na to nadovezivalo gotovo ležerno i umirujuće: „ipak, za svaki slučaj, ćemo da damo signal za uzbunu?!?! Molimo Vas da uzmete pojaseve za spasavanje i da se uputite na stanice za okupljanje!“ Kako je direktor završio, tako se začuo brodski signal za uzbunu (sedam kratkih i jedan dugi signal sirenom, ako se dobro sećam) koji je probudio verovatno i one poslednje koji su tvrdog sna. Šta čovek tada da pomisli ?! Niotkuda, odjednom, sve se iz korena menja. Od jednog od najluksuznijih brodova na svetu do gotovo ratne situacije? Sve to u bukvalno pet minuta… [Nastavak na linku]