POZIV U POMOĆ I NOSAČ AVIONA „RONALD REGAN“

 Situacija se dakle, polako menjala.

I to tako da niko i dalje nije precizno znao šta da misli. Mnogo izvora informacija, a malo stvarnog znanja. Borba se nastavljala na svim nivoima. Kroz obaveštenja se videlo da kapetan i njegova ekipa rade svoje, trude se da se snađu u ovom haosu. Ali, problemi su iskakali jedan za drugim. Hranjenje gostiju sendvičima i konzerviranom hranom se nastavljalo. Em je to „ubijalo“ naše kolege, em nikako nije moglo da bude konačno rešenje. U toku večeri, posle razgovora sa jednim od šefova restorana postalo je jasno da zaista imamo novi, veliki problem. Gosti već drugi dan jedu suvu hranu. Prvo što će oči početi da im ispadaju od takve hrane, a drugo, koliko god da imamo takve hrane, nije bilo u planu da ih sve, danima tako hranimo. A kako smo prvog dana još i delili „viškove“ umesto da se odredi neka norma, broj koji po čoveku može da se uzme, sad smo, već posle drugog dana, došli do toga da nam i te hrane nestaje. Šta će sad da se desi? To postaje prioritetan problem, veći od toga nemamo. Ova večera i još možda za sutra, posle toga – kraj. Šta onda? Da pecamo svi sa palube? Rešenje je moralo da se izmisli.

I ovu informaciju naprosto nismo smeli da delimo sa gostima, jer bi nastala još veća panika. Nada je opet bilo sve što smo imali. Bilo je očigledno da nešto ili neko sa strane mora da nam pomogne, jer sami, ovo ne možemo da rešimo, iako to javno još nije rečeno. Slično mišljenje su očigledno imali i naši gosti, jer smo kod skoro svakog mogli da primetimo telefon u ruci. Kako je naš menadžment zvao i tražio neku pomoć spolja, to su očigledno radili i naši gosti. Svi su zvali familiju, poznanike ili koga već zovu u hitnoj situaciji. Ako ništa drugo, bar toliko smo mogli, da tu vest pošaljemo negde dalje, da obavestimo nekog. Nismo bili kao u vreme Titanika, kad je Morzeova azbuka bila sve. Svi ti pozivi će valjda „izroditi“ neko rešenje. Iako smo i takve pozive morali pravilno da rasporedimo, pre svega zbog baterija. Struje nema, svaki 50ti priključak na brodu je radio i imao neko prioritetno napajanje. Ostali su bili mrtvi. Dotle će valjda ti naši pozivi u pomoć doći do nekoga ko zaista može da pomogne.

Pošto je situacija bila takva i ja sam želeo da se malo aktiviram. Da dam neki mali lični doprinos, onoliko koliko mogu. Predložio sam šefu da obiđem brod i da pravim razne fotograije. Sve što mi se nađe na putu, da imamo neku sliku ove nesvakidašnje situacije. Ne dešava se svaki dan da se brod zapali i ostane školjka od njega. To će biti zanimljiva priča nekome, kad se sve ovo završi. Na moje veliko iznenađenje, odgovor je bio totalno neočekivan, negativan. „Ni slučajno, ovo ne smemo da slikamo, moramo što manje da pokažemo, to nije dobro za kompaniju, mora da se prikrije ovo…“ i sve takvi argumenti koji su mi bili totalno van uma. Mi ćemo ovo da prikrijemo?? Kako!?! Možda je takvo razmišljanje, negde i nekako bilo na mestu, kroz pogled lošeg publiciteta za kompaniju, ali to ostvariti je jednostavno nemoguće. Kako misliš ovo da prikriješ, kad svako od 4000 gostiju ima sa sobom telefon sa kamerom ili neku vrstu fotoaparata?! Na sve to 90% njih su Amerikanci, a svi oni imaju internet na telefonu i to mogu da šalju momentalno bilo gde!? Gotovo svi su već i javili svojim porodicama šta se dešava ovde, sami lično to već slikali, a mi ćemo to da sakrijemo?! Mom čuđenju nije bilo kraja na njegove argumente, ali morao sam da poslušam šefovu odluku. Njegova je poslednja, ne moja.

Svađa i rasprava mi nikako neće pomoći ovde. Samo još jedan razlog više da se setim prethodnih šefova, Makedonca i Rumuna. Koliko su oni mogli da vide među redovima, ovde je to bio obrnut slučaj. Mislim da bi se sa njima sad sporazumeo samo pogledom, ali ovde to nisam bio u stanju. Dobro, bar sam probao. Ako ne mogu da slikam za njih, mogu za sebe. To niko ne može da mi zabrani.  Tako da sam uzeo svoj lični aparat i slikao i snimao sve ono što sam mislio da je zanimljivo. Uostalom, kao i svi drugi članovi posade. Svako je škljocao i slikao šta je stigao. Nije bilo šanse to zabraniti ili sprečiti. U međuvremeno je ponovo pala noć, slična prethodnoj. I dalje plutamo, ne znamo šta će sutrašnji dan doneti. A novi dan je konačno doneo neke prave odluke, koje su značile i radikalne promene i događaje.

_mg_0703

Dan velikih promena

Jutarnja slika je na početku bila nepromenjena. Mi koji smo sad ostali bez posla, tumaramo svuda po brodu, a restoran i održavanje umiru u radovima. Naša menza je i dalje radila, delila sendviče, a gomila sudova je proporcijalno rasla. Slika je bila kao iz crtanog filma. Bukvalna smo formirali planinu od posuđa. Zauzeli smo celu prostoriju sa prljavim sudovima. Kako ih ostaviš, samo se udaljiš odatle, jer ne znaš šta može da iskoči odatle. Ko zna šta se tu sve „zapatilo“. Taman kad smo mislili da će i ovaj dan proći u sličnom ritmu, usledile su ogromne promene. To je bilo najavljeno preko razglasa.

Izgleda da su posle dva dana uspeli da se usaglase i nađu neko prelazno rešenje. Svi su sa isčekivanjem čekali da čuju kruz direktora, kad se čuo razglas. Umesto šturih, opštih i uglavnom nekompletnih informacija, koje smo dobijali prva dva dana, sad je usledio totalni preokret. Gosti su najzad obavešteni da „popravke nisu uspele“. Da nećemo imati dovoljno snage u motorima da sami odemo do bilo koje luke. Zbog toga čekamo plovila koja će nam pomoći da se krećemo. Praktično, bićemo odvučeni do luke. Takvo stanje i situacija je nastala i zbog bukvalne fizičke promene položaja u odnosu na jučerašnji dan. Pošto smo preko noći plutali bez mogućnosti da korigujemo svoj kurs, morska struja nam je totalno promenila položaj. Opet, po priči na brodu, odnela nas je čitavih 60 milja sa kursa na kojem smo bili! Tu informaciju nismo dobili zvanično, pa ne smem da vam tvrdim da je precizna. Ona je bila iz naših, unutrašnjih izvora informacija. Ali, sve i da nije bila totalno istinita, bila je bar približno tačna, jer smo očigledno dovoljno skrenuli sa kursa da nam to promeni planove, što je direktor u nastavku svog govora potvrdio. Sad smo bili primorani da promenimo cilj. Umesto Meksika i Ensenade, cilj nam postaje San Dijego. To nam je trenutno, po položaju, najbliža luka.

Sa čuđenjem i istovremenim skrivenim oduševljenim sam primio ovu informaciju. Uvek sam želeo da vidim San Dijego. Doduše ne u ovom maniru i ovakvoj situaciji, ali to je bila barem prva pozitivna stvar za mene u celom ovom haosu. Svi su govorili da je to jedan od najlepših gradova na ovoj obali, ali on nije bio u našem rasproredu. E pa sad jeste, makar i na ovakav način !!! A kao trešnja na vrhu torte usledila je poslednja informacija. Gosti su obavešteni da nam ponestaje hrane. Da i to moramo da sredimo u toku dana i da je rešenje pronađeno. U pomoć nam stiže, ni manje ni više, nego nosač aviona američke vojske „Ronald Regan“ !!!

Taj nosač je bio na manevrima pored Los Anđelesa i zbog cele naše situacije, odlučeno je u nekim, očigledno visokim krugovima, da prekinu svoje operacije i da nam dođu u pomoć. Sjajno, fantastično! Kao u nekom filmu. Stiže moderna konjica da nas spase… [Nastavak na linku]