Let je još jednom protekao odlično, bez velikih turbulencija, koje mi nikako nisu nedostajale. Pri samom sletanju sam mogao da se uverim u grandioznost Los Anđelesa. Kad smo bili nadomak cilja, krenulo je nadletanje grada i lagano spuštanje. Ali, nadletanje grada je bilo nešto nezaboravno. Nikad do sada nisam video grad te veličine. Nemački gradovi se nadlete za manje od pet minuta. Od Surčina do Avale se prođe ceo Beograd za manje od dva minuta. Ovde međutim, totalno druga priča. Leteli smo i leteli, a ispod nas su videle samo kuće. Nikad kraja. Trebalo je dobranih 15 minuta da bi se udaljili od grada i konačno prišli aerodromu. Već taj početak je ukazivao da će cela priča koja će se dešavati na ovoj strani Amerike biti totalno drugačija od one koju sam do sada video.Sleteo sam u Los Anđeles.

Procedure po dolasku na aerodrom, sad sam obavljao rutinski. Doduše, svaki sledeći put kad dolazite, sve je lakše. Kako carinik vidi u pasošu da već imaš neki američki pečat, da si bio ovde, sve je mnogo jednostavnije. To znači da si prethodno proveren i nisi nikakav sumnjiv lik. Pa samim tim, mnogo brže obavljaju ispitivanja i provere. Tim bolje po mene, biće više vremena da se vidi LA. I bilo ga je već od vožnje taksijem. Da bih stigao od aerodroma do hotela trebalo mi je dobrih sat vremena. Ovo je stvarno neverovatan grad, neverovatno prostranstvo. Ponovo sam bio dete u prodavnici slatkiša. Kako da se ne čudite i divite kad ispred sebe vidite autoput sa sedam traka u jednom smeru? To iznenađenje sam sačuvao u sebi, da taksista ne bi mislio da sam došao iz neke šume. Opet, automatski se mozak vraća u našu zemlju i naše priče, gde nam političari predstavljaju kao uspeh ako je asvaltirano 5 km nekog seoskog puta. Naša tužna stvarnost. Da ne idemo ponovo u te ispričane priče.

100_1078

Kao što rekoh, posle nekih sat vremena, stigosmo najzad i do grada. Sjajni, gotovo tropski predeli su dominirali okolinom. Lepe građevine i dobro uređene ulice su se smenjivale sve do hotela u kome je trebalo da se odmorim. Proces čekiranja u hotelu, kao i na aerodromu, odrađujem maksimalno opušteno i rutinski. Koja razlika u mom stavu za samo godinu dana i nekoliko putovanja. Od osećaja preplašenog deteta koji se bojao svega oko sebe, do stava sigurnog i iskusnog radnika i putnika kome ništa loše ne može da se desi.

Do kraja večeri sam malo prošetao okolinom, čisto da vidim gde se nalazim. Ako je Majami bio velik, onda je LA grandiozan. Bilo kakav odlazak, negde, je nemoguć bez kola. Em, po noći nije pametno šetati po okolini sa kojom niste upoznati. Da ne bih uradio nešto pogrešno, odlučio sam se za svoju sobu. Odmor mi je ipak najpotrebniji.

Dok sam trepnuo okom, jutro je stiglo. Bilo je vreme za nove radne pobede. Rapored već poznat: razduživanje, autobus i pravac luka. Nema tu mnogo nepoznanica sad. Put nas je vodio do Long Biča ili u prevodu Dugačke Plaže. To je nešto najbliže predgrađu, da se tako izrazim, a ujedno je i sama luka Los Anđelesa. Naravno da je i ovde sve maksimalno uredno i lepo sređeno. Izdvojeno od samog naselja Long Biča su veliki dokovi. Oni su ogromni, prava čudovišta. Na sve strane su kranovi, dizalice i gomile kontejnerske robe. Sve luke koje sam do tad video ne mogu da se pored sa ovom. Dokle god je pogled sezao, videli su se različiti kontejneri. Veličine skoro kao omanji gradovi. To je toliko veliko i zbunjujuće da se čak i naš vozač pogubio, pa je promašio izlaz. Opcija i puteva je bilo na sve strane, pa je on uspeo da izabere pogrešan. To nam je donelo desetak minuta ekstra vožnje dok smo pronašli pravi  put koji vodi do broda. Ubrzo je greška ispravljena, tako da smo se našli u luci. Autobus nas je iskrcao na predviđenom mestu, pa je procedura mogla da počne. Sledi mi još jedan ugovor.