Događaji u lukama i sjajne stvari koje se mogu videti tamo predstavljaju vrh ledenog brega cele ove priče. Sve luke zajedno i svo slobodno vreme koje u njima imamo predstavljaju manje od 15% našeg ugovora. Svo ostalo vreme provodimo na brodu, u našem zlatnom kavezu, radeći svaki dan, po ceo dan. To većinsko vreme je ono glavno. Sve što je „iza kulisa“, predstavlja STVARNU I PRAVU priču rada na brodu.

Predstavlja drugu stranu medalje koja se retko vidi i koju ljudi teško shvataju. Mnoge stvari ovde nisu kakve trebaju da budu, čak su daleko od toga. Vreme je da vam opišem i TO DRUGO. Ono što se ređe viđa i čuje, ono o čemu se gotovo nikad ne priča, a predstavlja sastavni deo cele ove priče. Prvo i osnovno, sam boravak na brodu deluje nekako fobično. Sem ako niste poslom vezani za otvorenu palubu, što je vrlo retko, imate osećaj da ste stalno u tunulu. Šest meseci prolazite kroz neke prolaze, kroz zadnje ulaze, koji su odvojeni od ovog i onoga. Prolazi za posadu ne izgledaju ni približno kao sve ono što je predviđeno za goste. Osećate se nekako kao termit, krtica, pilić. Pod veštačkim osvetljenjem, pod klimom, u zatvorenom, u tunelu. Bar je to bio moj osećaj. Zato sam ja jedva čekao da napustim brod, svakom mogućom prilikom. Da vidim sunce, da vidim okolinu, da osetim pravi vetar i vazduh. Prilikom same prijave za brod, ljudi imaju običaj da previde jednu mnogo važnu činjenicu. Nešto što, moram iskreno da kažem, nisu krili ni agencija za zapošljavanje, a ni sami ljudi iz kompanije. Ali, zbog tolike promene koja se dešava, zbog želje za nečim drugim, podsvesno, većina ljudi zanemari tu BITNU informaciju. Ovde se radi svaki dan, zvanično od osam do deset sati dnevno. To je prva stavka koja piše u opisu rada na brodu. I niko sa tim nema problema. Pa svi idemo tamo da bi radili, na to smo spremni. To deluje kao totalno normalno radno vreme. Ipak, ovo što ovde vlada niko od nas nije očekivao, pogotovo ne na početku. Kapitalizam koji cedi i poslednju kap energije iz ljudi. Nešto što je totalno nehumano i neljudski. Možda je to samo moj subjektivni pogled, iz ugla našeg odrastanja ovde, ne znam. Ali, znam da sam se teže nego što sam očekivao privikao na novu situaciju. Dolazeći odavde mislio sam da sam sve video, sve vrste iskorišćavanja od strane poslodavca. Doduše to nije daleko od istine, bar ne što se tiče izgovora poslodavaca vezanih za njihove obaveze. Svi znamo kako, kod nas, padaju sistemi, nisu legle pare, banke ne radu u petak, pa će biti u ponedeljak i gomile drugih glupih izgovora. Ovde toga nema. Situacija je mnogo bolja što se tiče isplaćivanja zarada. Jednostavno ne može da se desi da kasni plata. Poslodavac je obavezan da poštuje svoje obaveze. Ali, zato sa druge strane, kompanija brutalno iskorišćava sve zaposlene do krajnjih granica. Od demokratije i prava radnika nema ništa. Ima, ali na papiru, dok se kroz stvarne poslove sve to redovno gazi i zataškava. Da bi to bolje razumeli, navešću par primera koji najbolje objašnjavaju situaciju koja ovde vlada.

Ugao i pogled fotografa ste donekle shvatili kroz moju priču i moje radne zadatke. Svaki radni dan je imao barem deset sati. Ali, to je ono što se računa. Deset sati rada i slikanja, boravka u galeriji i svega vezano za foto odelenje na brodu. U tih deset sati se ne računaju oni propratni poslovi koji kada se nagomilaju dostignu dodatnih nekoliko sati dnevno. Da bi se otvorila galerija na vreme, postavili svi rekviziti na svoja mesta (nekoliko velikih stolova koji su puni raznih albuma, ramova, foto knjiga, starih slika) svi moramo da smo pola sata, sat ranije na poslu. Bilo kakvo kašnjenje nije dozvoljeno. Isto tako po završetku rada, sledi sklanjanje opreme koje traje još i duže. Posle ide preuređivanje galerije i čišćenje koje se radi svakodnevno. Pošto je to brodsko okruženje, to se radi na specifičan način. Da bi se uklonilo samo papirno smeće, iz galerije se mora ići na palubu nula, gde se pri kraju broda nalazi prostorija sa đubretom i mašina za reciklažu. Ali tamo se ne stiže lagano. Liftovi za goste se nikako ne smeju koristiti. Ne može se smeće voziti u njima. Po spratu postoje po dva lifta za posadu na početku, u sredini i kraju broda. To kao da je dizajnirao neki naš pijani student, pošto su potrebe znatno veće od toga. Tih šest liftova moraju da koriste svi članovi posade, iz svih departmenta. Više od hiljadu radnika, na nekoliko liftova. Tako da čekanje na njih može da traje i traje. Normalno kao i svugde, svako se trudi da ponekad olakša sebi posao i prekrši po neko pravilo, uhvati neku krivinu. Ako nigde nema šefova ili gostiju, lift se iskoristi na brzinu i uštedi dobrih, nekad i pola sata. Ali, ako to postane suviše česta praksa, glavešine broda često znaju da treniraju strogoću, pa posadi „lepe“ svakakve kazne. Tako da se često dolazi u glupu situaciju da gledamo liftove i ne možemo da ih koristimo. Kako je već ranije rečeno, kad sve završimo oko pola dvanaest, tada smatramo da smo bili brzi. Posle toga ide obavezan sastanak, koji je, iako ga niko ne voli, koristan i potreban. Inače bi neko sigurno zeznuo stvar sutradan, nešto negde bi bilo nezavršeno i nepokriveno. To se ovde ne dozvoljava. Zna se šta je čija odgovornost i svako treba da odgovara za ono zašta je zadužen. Sve ovo, realno opet nije dovoljno da se kuka na taj posao i smatra da je pretežak.