Posle ovih nekoliko dana provednih na moru, čvrsto tlo je bilo nešto što nam je neophodno. Da malo prošetamo, a da je zemlja pod našim nogama. To su uostalom radili i svi ostali. Bilo nas je teško zadržati na brodu. Sve ovo što se dešavalo je bilo novo iskustvo za sve nas. Nema određenog vremena povratka, nema straha od kašnjenja, možemo da ostanemo napolju koliko god želimo, da vidimo grad u noćnim satima. Ono što nikad nismo mogli da uradimo, sad je bilo na izvol’te. Bar na dan osećaj pravog turiste. Idi napolje i samo uživaj, ne misli na posao i sve ono šta ide sa tim.

Tek je počinjalo poslepodne kad smo izašli. Ceo dan je pred nama, nismo imali nikakvu potrebu da žurimo. Sama ta činjenica je bila dovoljna da nam grad izgleda fantastično. Mada, iskreno San Dijego i jeste prelep, čovek na svakom koraku može da se uveri u to. Pri tom grad nije megalopolis poput Los Anđelesa i Majamija. Tamo se ne zna gde je glava gde je rep. Ovde je sve bilo pristupačno, blizu i logično. Kao i u svakom lepom uređenom gradu, izlaz na more je nešto što svako ko je iole organizovan, dobro koristi.

Šetnja gradom…

Tako da se ovde u našoj neposrednoj blizini nalazilo ogromno šetalište sa raznim zanimacijama. Šetalište je bio dugo kilometrima, puno svakakvih sadržaja koji su zanimljivi turistima. Najveća zanimacija se na naše veliko iznenađenje nalazila već u našem komšiluku, na samo par stotina metara od našeg broda. Bio je to ponovo nosač aviona, ali ovog puta iz perioda pedesetih, izgrađen posle drugog svetskog rata, koji je pretvoren u muzej. Kako se nalazio u našoj neposrednoj blizini, njegov obilazak smo planirali za sledeći dan.

Do tada, prvi prioritet nam je hrana. Svima su se smučili sendviči ovih dana, tako da smo tražili bilo šta drugo. Krenuli smo u šetnju, prateći samo šetalište. Sve je bilo prelepo, pa nismo bili izbirljivi. Negde ćemo već stići, nešto će nam zaokupiti pažnju. Tako je i bilo. Prateći obalu, posle par kilometara došli smo do dela koji nije podsećao na luku, već je odavao utisak samog grada. Tu je već prestajala luka i zalazili smo u grad. Ali je i dalje sve bilo vrlo pristupačno. Nismo bili odvojeni kilometrima od centra, kao u ostalim gradovima, već se sve nadovezivalo.

Svuda oko nas je bio tramvajski saobraćaj, a ulica je vodila u centar. To je bilo lako uočiti po znakovima koji su se nalazili oko nas. Po toj signalizaciji, bili smo u starom centru grada, koji je pomalo pešačka zona i koji predstavlja najlepši deo grada. Palme i tropska vegetacija na sve strane su se savršeno uklapale u gradski ambijent, dajući mu posebnu dozu lepote. A naša šetnja je i dalje bila vrlo produktivna, jer smo na svakom koraku naletali na nešto zanimljivo. Tako smo, sasvim slučajno naleteli na jednu od glavnih atrakcija grada, stadion bejzbol tima San Dijego Padresa. Bejzbol je nacionalni ponos Amerikanaca i jedan od najpopularnijih sportova u zemlji.

Sport koji se nikad nije „zapatio“ kod nas, a koji je duže od jednog veka njihova glavna zanimacija. Tu i tamo sam pokušao da shvatim kako se igra, koja su pravila i sistemi igre i moram da priznam da me nisu osvojili. Previše pauzi, devet ininga tj. delova utakmice (ali to je valjda ono glavno kod njih, mnogo pauzi da se prodaju stvari na stadionu, pića i hot dogovi) previše čekanja, a na kraju krajeva, barem po meni i previše utakmica. Oni u regularnoj sezoni imaju preko 160 utakmica godišnje!!?? To mi je nešto nepojmljivo. Znači, bukvalno možeš da ih gledaš dan za danom, skoro cele godine! Gde im je tu zanimljivost? Sve imam utisak da bi mi preselo da gledam Barselonu i Real svaki dan. Ali, dobro, to je opet moje lično mišljenje.

100_1519

Cela Amerika, njih 250 miliona misli totalno suprotno od mene, tako da iako se ne slažem sa njima, bar tu činjenicu moram da poštujem. Koliko je kod njih popularan, toliko kod nas nije, tako da bi možda i prošli pored stadiona ne znajući šta je, da nismo primetili da je „čudno“ građen. To je u stvari bilo čudno samo nama, jer nismo nikad ni videli bejzbol stadion. A oni su, iz nekog razloga građeni tako da imaju tri tribine, a da je četvrta strana totalno otvorena. Tako da je sa te strane moguće prići i uveriti se u veličinu celog objekta. Stadion je sjajan, građen na više spratova, koji očigledno omogućavaju totalan komfor posetiocima tokom utakmice. Zbog te otvorene tribine mogli smo da dođemo do samog terena, da sve vidimo u detalje. Nije bilo ograda ni prepreka, što nas je malo začudilo. A, nismo ni bili jedini, tako da smo hrabro ušli, obišli šta smo mogli i normalno napravili par slika za uspomenu. Sjajan, nenadani sportski obilazak koji nas je maksimalno oraspoložio.

Nastavili smo našu „potragu“ za hranom. Odgovor se nazirao u blizini. U blizini stadiona je bio veliki tržni centar koji je verovatno bio rešenje svih naših problema. Uputili smo se tamo, pritom odlučujući šta nam se jede. Nismo baš bili orni da krenemo u neki restoran brze hrane, jer je sve to slično sendvičima, koji su nam izašli na uši proteklih dana. Tako da je neočekivano odluka pala na kinesku hranu. Moram da priznam da to nije bio moj prvi izbor, ali Nikola je insistirao na tome. Jeste da zna da bude „lud“ tu i tamo, ali dovoljno sam mu verovao da znam kad je iskren i kad je u pravu. Ja nisam imao iskustva sa njihovom hranom do sad, ali on jeste i bio je uporan. „Svideće mi se“ po njegovim rečima. Ajde, da mu udovoljim, ne može da bude toliko loše posle ovih pet dana sendviča.

Našli smo restoran koji je imao i simpatično ime: „Panda“. Pa da vidimo šta će nam „Panda“ ponuditi. Nijedno jelo koje je bilo u ponudi meni nije ništa značilo. Sve neka kung fu, karate, vojna imena: kung pao, sečuan, general Čao, Van Tog i sve tako neka imena koja su mene više asocirala na filmove nego na hranu. Da ne bih naručio nešto totalno pogrešno, tipa jegulja ili mačećih šapa sa susamom, odlučio sam da kopiram Nikolu. On je znao šta naručuje, bar je tako izgledao. Ime obroka sam zaboravio (nije bilo u duhu borilačkih veština) ali ukus nisam nikako. Nisam mogao da verujem da je ta hrana toliko dobra. Nisam verovao u nju do poslednjeg sekunda, do prvog zalogaja…